PROTOKOL PROSVJETNIH ,,MUDRACA“
Vrlo nam je poznat lukavi modus operandi koji vlada otkad je svijeta i vijeka, a koji je svoj bizarni i očiti vrhunac na svjetskom nivou doživio tijekom korone: desi se problem, svi su histerični i u strahu te vape od vladajućih za pomoć, a ovi jedva dočekaju da ponude neko represivno rješenje.
I sve dobrano podmazano novinarskom histerijom i zastrašivanjem masa.
Tragični slučaj u Prečkom realno nije mogao nitko niti išta spriječiti.
Ni zaštitar na ulazu u školu, koji je, usput budi rečeno, postojao u školi u Beogradu kad je dječak Kosta imao svoj krvavi pir.
Ništa što prosvjetne institucije naprave po hitnom postupku neće puno pomoći, osim možda psihološki.
Poznat je nedavni slučaj dvojice romskih dječaka kad su mahali nožem u jednoj zagrebačkoj školi i sustavno mjesecima maltretirati nekoliko djece.
Poznajući naš uškopljeni obrazovni sustav i još impotentniji sustav socijalnog rada sve je paralizirao birokracijski žrvanj, dok nije tata jednog od napadanih dječaka konačno uhvatio malog nasilnika doslovce za vrat i pokrenuo medijsku hajku, ovaj put korisno upregnutu. Nakon puno peripetija braća su konačno ispisana i preseljena u drugu školu nekom drugom na njegovu muku.
U ovakvim, prilično benignim slučajevima gdje nije bilo krvi, vjerujemo da bi stameni gospodin u uniformi na ulazu škole utjerao nekom kukavičkom siledžiji stah u kosti, garant bi mu provjeravao torbu jer bi znao da je problematičan i našao bi nož.
Slažemo se da to generalno nije loše u sprečavanju sitnijih vrsta nasilja koja ne rezultiraju poginulima i ranjenima.
Ali, kad imate nekog tko nije pri zdravoj pameti i planira napraviti nešto ovako jezivo, vjerujte da će taj znati izigrati ovaj preventivni sustav. I taj, kome se zamračilo u glavi, vjerujte, nema straha ni pred kim. On je često spreman oduzeti i sebi život nakon što ga oduzme drugima i ne boji se ni kamera ni zaštitara. Ništa od toga neće ga spriječiti u krvavom pohodu koji je unaprijed osmislio.
Činjenica jest da su neke naše škole kao sajmovi, šeće se bez kontrole tko i kako hoće. Roditeljima se tamo, mada je to trend općenito, maksimalno ulizuje i ide na ruku da im se što više poveća komocija i utjecaj na politiku škole uopće, što je jako loše. U tim školama djeca još više maltretiraju djelatnike jer uz takve roditelje znaju da im sve može proći. I tome zaista treba stati na kraj.
Ali to je i prije ovisilo od škole do škole; u većini osnovnih škola se ni ne može proći dalje od porte, a u gimnazijama se često ne može ući bez osobne na uvid i upisivanja podataka.
Ali ovo što sad radi ministarstvo je opet pretjerano i loše za sve. Tanka je i osjetljiva granica između zaštite sigurnosti i represivne kontrole. Tu smo lekciju naučili.
Djeca mogu doživjeti škole kao opasno mjesto te im ta normalizacija straha i kontrole može paradoksalno povećati strah i anksioznost
Ne može se tamo nekim papirom pretenciozno nazvanim Protokolom o kontroli ulaska i izlaska u školskim ustanovama kontrolirati svaki pokret svih živih. Naprosto ne može, škole su dinamična okruženja sa stotinama djece i desecima djelatnika i tu se stalno nešto mijenja, netko završava, netko počinje, netko ulazi, netko izlazi.
I u koroni smo imali posebne i stroge mjere, sitničave i komplicirane za provedbu u praksi.
Nije pošteno niti moralno ni od profesora tražiti da preuzmu uloge zaštitara i domara i dežurnih krivaca za bilo koji incident jednako kao što ni spremačica ne treba znati karate da bi mogla savladati nekog manijaka na ulazu.
Jest, treba postrožiti ulaske, više kontrolirati sve koji tamo ne pripadaju, a stalno upadaju i dolaze. Nije loše ni da stoji neki momak u uniformi, barem neko vrijeme, zastrašit će ove manje kukavičke prijestupnike i huligane.
Dosta škola je i prije zaključavalo svoja vrata izvana, nije ni to nešto novo.
Ali ne smijemo poticati takve mjere koje od naših škola prave zatvore za djecu i djelatnike, gdje je svo po špranci, unificirano i pod prismotrom!
Moramo osvijestiti da se ovakav ili sličan slučaj u nekoj školi desi jednom ili češće nijednom u cijelom radu škole, da su ovo zbilja izolirani slučajevi. Sjetite se kako su nas sve u koroni terorizirali i zdrave držali doma zatvorene kako ne bismo ugrozili stare i bolesne? Ovo je po istom principu.
Javnost, i djelatnici i roditelji škola, tražili su oštre mjere.
Institucije su ih po automatizmu morale donijeti i složiti neki strogi protokol.
Sve je to razumljivo i očekivano, ali ne rješava problem u korijenu, samo s puno medijske pompe i zastrašivanja uvodi represiju u škole.
Želimo li da se stvori ozračje straha, nesigurnosti i strogih pravila ma kako bili zgroženi i uplašeni ovim što se desilo?
Ipak, znamo da će to tek donekle funkcionirati u praksi.
Nakon početnog zatvorskog ,,entuzijazma“, nadamo se da će se balon malo ispuhati. Uostalom, prilagodit će se okolnosti samoj školi i njenom načinu funkcioniranja, a ovisit će, naravno, i o stupnju zdravog razuma kod ravnatelja.
Novinski članci vrište ,,Pregledavat će se djeci torbe, neće ih se puštati u školu!“
Notorna glupost, neizvedivo i besmisleno, medijsko pumpanje straha. Čak i nezakonito i to dobro znaju i ravnatelji škola. Tko će to raditi ili se usuditi to raditi? Osim kod opravdane sumnje da je osoba pred vama opasna. A u tom slučaju, Bog vam pomogao.
Doduše, kad su nam spremačice i portiri tražili kovid ausvajse na ulazu u škole i državne institucije, bilo je jednako nezakonito, ali se unatoč tome provodilo.
Nelogičnost svega je da se kreće od krive premise.
Dok se budu u školama provodile sigurnosne mjere da se zaštitimo jedni od drugih, dotle će vani slobodno hodati mladi i odrasli koji bi u nekim boljim vremenima, neki bi rekli totalitarnim, bili na zatvorenom odjelu, a danas ih moraju pustiti nakon 24 sata, jer su i medicinarima i psihijatrima vezane ruke nekim drugim štetnim i opasnim propisima po kojima oni ne smiju osobu zadržati na liječenju.
Svi pretjerano stavljamo na pijedestal famozna prava svima na sve pa i luđaci očito imaju pravo da nekog liše života. Ne daj bože da im se zamjerimo i ,,stigmatiziramo ih“. A i dokle god nam je tako sustavno preslaba i sve lošija metalna skrb za djecu i maloljetnike, a nikad ih više kao danas za njom nije vapilo, povremeno će se dešavati i ovakve tragedije. Svjesni smo da nikad kao danas nije bilo toliko psihičkih poremećaja kod djece i mladih, najviše zahvaljujući ovisnosti o internetu i posljedičnoj otuđenosti i nesnalaženju u stvarnom životu, nasilnim sadržajima u medijima i igricama, teroru korona mjera, općenitoj kapitalističkoj ispraznosti, obijesti te nametanju lažnih narativa i materijalizma kao Svetog grala osobne sreće.
Svakako je sveopćem ludilu doprinijela i totalna pogubljenost roditelja u pretjerano permisivnom i servilnom odgoju.
I nikakav sustav zaštite neće realno moći spriječiti ovakve događaje.
To vam je kao kad na dječjem igralištu stojite ispod one penjalice, visoke piramide od konopa i dijete vam se popelo na vrh. Vi stojite ispod i gledate ga, ali, možete li pukim promatranjem spriječiti da vam dijete padne s te velike visine? Naravno da ne, samo vam je psihološki lakše biti tu nego malo dalje u bircu na kavi.
Smirimo se i stabilizirajmo, ne radimo nepotrebnu histeriju.
Uostalom, kolege učitelji i profesori! Organizirajte se i ne dopustite da vam ravnatelji daju svakakva nova ,,zaduženja“ i dodatna dežuranja koja će vam uvaliti pod ostale poslove!
Kao što nisu mogli natjerati djelatnike na cjelodnevnu školu tamo gdje su ljudi to odbili, ma kako ih ravnatelji nagovarali, tako se i ovdje izborite za sebe i apelirajte na zdrav razum i svoja prava!
Apsolutno je važno vaše zajedništvo i kako ćete se postaviti, a i mi vam možemo biti pravna i savjetodavna podrška ako ih zatrebate!