TEROR ZVAN 5.0
Krajem svake školske godine uvijek iste muke prolaze učenici i njihovi roditelji: kako postići najbolje moguće ocjene i imati najviši mogući prosjek.
Taj presing je posebno izražen kod sedmaša i osmaša koji naprosto moraju imati nadrealno visok prosjek kako bi upisali neku dobru gimnaziju. Ne daj bože sramote da upišu neku strukovnu školu od koje se često puno bolje može živjeti nego od nekog generičkog faksa koji završe njih stotine i realno nemaju posla.
Kako smo uspjeli toliko zaribati školski sustav da je za dobre učenike neprihvatljivo imati prosjek manji od toga, a znamo koliko je nerealno da čak i odličan učenik baš u svim predmetima briljira? Kako smo došli do toga da u završnim razredima gotovo pola učenika u razredu su petnulaši?
Pa sjećamo se sebe kad smo završavali osnovnu školu, uvijek je bilo 5,6 odlikaša i eventualno jedan koji je imao baš sve petice. Ostali, regularni odlikaši čak su malo i posprdno gledali na te ,,štrebere“, jer, imati 5.0 uopće nije bilo kul. Koliko se sjećamo nitko od roditelja nije ,,intervenirao“ na kraju školske godine i stiskao profesore ionako izluđene svim mogućim problemima, pardon, izazovima školstva, da se njihovom ,,neshvaćenom genijalcu“ ničim opravdano i sasvim nezasluženo podigne ocjena, a danas se to redovito radi, posebno u ,,elitnim“ školama koju pohađaju djeca poznatih i/ ili bogatih pojedinaca te u kojima učeniku jedva da smijete dati išta manje od petice.
I to je taj začarani krug: uslijed sumanute inflacije odlikaša i gimnazije su prisiljene imati jako visoke pragove za upis, a koji donekle spašavaju prijemni, tamo gdje ih ima, kako bi se znanje učenika realno filtriralo i vrednovalo, a upis ne ovisi isključivo o nerealnim i nategnutim peticama iz škole.
Psiholog Daniel Milošević iz Centra za zdravlje mladih u Zagrebu, tvrdi da teror 5.0 prosjeka itekako utječe na mentalno, ali i fizičko zdravlje učenika.
Naveo je da živimo u eri perfekcionizma i naglašenog postignuća te da se učenici, ali i studenti, teško nose s time.
Živimo u eri gdje se jako vrednuju krajnji rezultati i određena brojka sasvim krivo i nezdravo reprezentira uspješnost školske djece. Podrazumijeva se da odličan školski uspjeh i ,,dobra“ gimnazija osiguravaju svijetlu budućnost i uspješan život, ali znamo da to nije pravilo.
Kroz prizmu tako nametnutih krivih vrijednosti, kompetitivnosti i lažnog perfekcionizma i djeca su strahovito opterećena vlastitim školskim uspjehom. Kad dođu iz škole, prvo ih pitamo o ocjenama, kako su napisali testove i slično. Pitamo li ih ikad kako se stvarno osjećaju, što im se lijepo desilo, je li ih nešto razveselilo?
Mladima je važno da se izraze, a to sve manje mogu u školama koje pohvaljuje i potiče uniformiranost, poštivanje pravila istih za sve, disciplinu, a guše kreativnost, individualizam i kritičnu misao.
Škole danas čak imaju manju satnicu likovnog i glazbenog, predmeta u kojima djeca često uživaju i koja potiču kreativnost.
U školi je, nažalost, jedini način izražavanja kroz ocjene te tako ona postaje naporna i demotivirajuća za učenike.
,,Iako je važno da se djeca trude i da ostvaruju uspjehe u svom životu, naglašava psiholog Milošević, isto tako je važno da obratimo pažnju i na drugu stranu medalje. Pod time je mislio na ponašanja koja djeca iskazuju, a koja nemaju veze sa školskim uspjehom. Na primjer, kad su dobri jedni prema drugima, kad su ljubazni, kada učine nešto što je nesebično, kada se trude i kada vidimo da ne odustaju od neke aktivnosti, kada uče cijeli dan i dobiju trojku – onda, kaže, moramo slaviti činjenicu da su se potrudili i da su dali sve od sebe“.
Preopterećena sumanutom količinom nesuvislog i nepotrebnog gradiva koje ide previše u dubinu i detalje, djeca postaju depresivna i apatična te se često ne znaju i ne mogu dobro i zdravo s tim nositi. Teško uspijevaju organizirati vrijeme u kojem će posložiti slobodne aktivnosti, druženje s obitelji i prijateljima, odmor i spavanje te nastane opći kaos: noćne ptice među njima noću uče i sebi uskraćuju neophodan minimum sna, a po danu su umorni, razdražljivi i pospani.
Uz nabrojano, najveći utjecaj na njihovu lošu organizaciju aktivnosti imaju nebrojeni sati provedeni u raljama virtuale, na mobitelu buljeći u glupave filmiće i ostale budalaštine s društvenih mreža koje im pružaju instant olakšanje, distrakciju, adrenalin, a zapravo im dodatno smanjuju koncentraciju, isisavaju vrijeme te umaraju i mozak i oči.
,,U Centru za zdravlje mladih, govori Milošević, s djecom dosta rade na tome da se pokušaju osvrnuti na svoj život u cjelini i na one aktivnosti koje su im ugodne. Na primjer, na neke hobije, odnosno na stvari gdje mogu ostvariti sebe i osjećati se dobro, gdje se potiče njihova kreativnost i izražavanje, bilo to kroz sport ili umjetnost. Dakle, na stvari koje se ne evaluiraju i na koje se ne stavlja ocjena ili postotak, ali su itekako važne za njihov razvoj.
,,Ono što je isto važno, osim toga koje su ocjene dobili u školi, je kako su se u toj školi osjećali taj dan; što je nešto što su naučili što im je bilo zanimljivo, što je nešto što mogu primijeniti u svom svakodnevnom životu, što su doživjeli sa svojim vršnjacima i prijateljima, jesu se možda zabavili, je li im možda bilo teško…
Zapravo to su neke stvari na koje isto treba obratiti pažnju kad govorimo o školi. Škola je prije svega i odgojno, a ne samo obrazovna ustanova pa onda ovaj dio odgoja je nešto što treba shvatiti isto tako jednako važno i imperativno kao i ovaj obrazovni dio, naveo je psiholog Milošević.“
,,Kad je pritisak takav da je jedino izražavanje moguće kroz ocjene, onda škola postaje najmanje zabavan način izražavanja. Onda ono postaje mjesto koje se odrađuje jer se mora, stvari se uče zbog tog krajnjeg produkta (ocjene). Vidimo mlade koji su umorni, nemotivirani, iscrpljeni, koji nisu inspirirani ničime.
Sjede u toj školi i samo čekaju kad će završiti zadnji sat da mogu otići iz škole. Na koji način nastava koju oni polaze danas može biti prilagođenija i usmjerenija njihovim realnim potrebama i onome što im ovaj svijet, u kojemu oni trenutno žive, nudi i predstavlja? Mislim da se brojni profesori trude u nastavu unijeti i taj odgojni dio, kao i dio nekog suvremenog života, ali dokle god je to na leđima određenih pojedinaca, mi smo u problemu. Sustav je taj koji bi to trebao omogućiti svakom učeniku. Da ga inspirira i da škola postane mjesto gdje se ideje rađaju i stvaraju, a ne samo repliciraju i reproduciraju. Jer mi imamo sjajne mlade ljude čiji se glas treba čuti. Mislim da je naša dužnost, kao odraslih dionika društva, da im omogućimo da iskažu sve svoje potencijale i da ih podržimo u tome. I to ne nužno uklanjanjem prepreka koje se nalaze na tom putu, nego učenjem kako se s tim preprekama nositi i na koji način se nositi s neuspjehom, poručio je psiholog Milošević iz Centra za zdravlje mladih u Zagrebu.“