,,WE DON’T NEED NO EDUCATION“ – ILI IPAK TREBAMO?
Što se globalističkih tema i problema tiče, sve je toliko nadrealno da ne znamo otkud prije krenuti:
u Europi se naveliko zvecka oružjem, mediji ekstatično najavljuju 3. svjetski rat, vrište nam o novoj virusnoj pandemiji za koju unaprijed najavljuju apokaliptični scenarij, djecu i dalje nemilice izgladnjuju i ubijaju u Gazi dok svi šutke gledaju, vrijeme je poludjelo u ekstremima uslijed otvorenog geoinženjeringa i eksperimentiranja s prirodom, migranti vrše sve jači teror nad domicilnim stanovništvom čije države su im ih predale na milost i nemilost, lgbt ludilo u Europi ne jenjava, opet se ubija stoka uslijed fabriciranih zaraza kao i prošlih godina, WHO se nametnuo praktički svim državama koje vegetiraju bez trunke suvereniteta i digniteta i krojit će nam sudbinu u svakoj režiranoj krizi, a sve je pripremljeno i za digitalnu valutu: viši stupanj modernog virtualnog ropstva i rušenje posljednjih bastiona slobode i privatnosti za koje još samo mislimo da ih imamo.
Ima toga još, popis je predug.
I sve je toliko nevjerojatno u svojoj neuvjerljivosti, kao neki loše sklepan scenarij niskobudžetnog, apokaliptičnog filma c-produkcije.
A to je svijet u kojem danas živimo.
Stoga, da se okrenemo domaćim problemima, koji su, zapravo i puno više frustrirajući, jer bi se na njih pametnom politikom moglo i utjecati, riješiti ih ili barem popraviti.
Ali naša, hrvatska realnost je također c- produkcija loše satire očajnog scenarija i glume.
Dotaknimo se problema u obrazovanju koji iskače ovih dana po naslovnicama naših dragih medija: pišu da se NITKO, ali baš nitko nije upisao na nastavnički smjer fizike i kemije na zagrebačkom PMF-u. Upisna kvota je bila 22, prijavljenih je bilo 28, no nitko se nije upisao.
Molim?!?! – uskliknula bi Mojmira.
Kako je netko mudro rekao, vjerojatno zato što je teško naći nekoga tko je dovoljno pametan da to MOŽE završiti, a istovremeno i dovoljno bedast da to ŽELI završiti.
Jer, predavati u školi i to posebno u osnovnim i strukovnim školama, složit ćemo se, u današnje vrijeme svojevrsni je mazohizam, a to se posebice odnosi na teške predmete iz STEM područja, fiziku, matematiku i kemiju.
Tko imalo priseban za tu profesorsku plaću, koja je realno mizerna, želi žrtvovati sav trud i godine zahtjevnog studiranja, da bi ga onda iscrpljivala djeca koja su zaštićena poput ličkih medvjeda i ne smiješ ih krivo ni pogledati, maltretirali roditelji prepuni sebe dok svoju djecu dižu na pijedestal te da bi ga još ostavljali na cjedilu ravnatelji koji više ne štite svoj kadar već se ulizuju tim istim roditeljima te nemoguće djece.
A na kraju balade još i gomila administracije, uglavnom nepotrebne, pedagoške dokumentacije, obrazaca, anketa, praćenja malih maminih genijalaca u super afirmativnom tonu u rangu hodanja po jajima. Bože mili, samo pravi mazohist, po svemu sudeći, kroči svojevoljno na taj nesretni, klizavi teren.
I sad, mada se godinama upozoravalo na taj gorući problem u hrvatskim školama i nije činilo ništa, ups, više se nitko ne želi upisati na nastavnički smjer tih predmeta.
Znamo već dugo koliko je taj kadar profesora u deficitu, kako je teško i nemoguću ni u elitnim gimnazijama naći stručne zamjene kad zatreba, koliko nestručnog kadra obrazuje naše klince….sve se to već dugo zna, ali se čekalo ovo: da dođe do točke pucanja kad kadra više uopće ne bude bilo.
,,Među tih 28 prijavljenih imali smo njih pet kojima je taj studij bio prvi izbor, no očito nitko od njih na maturi nije postigao rezultate koji bi zadovoljili naše kriterije, kaže Mirko Planinić, dekan PMF-a.
,,No, na nastavnički smjer matematike i fizike u ljetnom smo roku upisali sedam, a za nastavnički smjer fizike i informatike pet studenata, a predviđena kvota je bila 20.”
,,Sudeći prema interesu za STEM nastavničke smjerove na našim sveučilištima, taj će se problem idućih godina samo povećavati jer nastavnike koji odlaze u mirovinu neće imati tko zamijeniti ili će zamjena biti neadekvatna i nekvalitetna.”
Sličan je scenarij i na sveučilištima u Splitu, Osijeku i Rijeci.
,,Mislim da je problem u statusu nastavničkog zanimanja u našem društvu. Mladim ljudima danas to nije privlačno, pogotovo što nakon teškog studija mogu dobiti puno bolju plaću na nekom drugom mjestu”, kaže Marina Poje Sovilj, zamjenica pročelnika Odjela za fiziku.
Država je čak dala stipendije za nastavničke STEM smjerove od 600 eura mjesečno, ali ni to ne pomaže.
Što dalje kad ti studenti postanu profesori, a znaju koliko im je status srozan, nisu u mogućnosti dobiti normalan stambeni kredit te su sve više na vjetrometini od stane roditelja i učenika.
Ta famozna ,,4 sata dnevno i 3 mjeseca ljetnih praznika”, kako javnost percipira učitelje i inače, očito nisu presudan faktor.
Dekan PMF-a, nadalje, smatra da bi plaće za deficitarna nastavnička STEM područja trebale biti veće od ostalih te se zalaže za pozitivnu diskriminaciju.
Situacija je zaista katastrofalna i dotakla je samo dno.
A svi traljavi i, u konačnici, nesuvisli pokušaji reprezentativnih obrazovnih sindikata za povećanja osnovice i koeficijenta neslavno su propali, vladajući su ih slavodobitno zavrtjeli oko malog prsta. Ili možda srednjeg.
Eto, čak ni pritisak oko odgađanja modularne nastave u strukovnim školama nije uspio.
Što će dalje biti, samo gledajmo. Ali školstvo koje nam je ionako duboko i sustavno nakon svake nove ,,reforme“ sve lošije i lošije, ovim doživljava svoj konačni slom i poraz.